Објављено дана Оставите коментар

Ivana Bodrožić

Rođena je 1982. godine u Vukovaru. Diplomirala je filozofiju i kroatistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Njen prvi roman Hotel Zagorje (2010; nagrade: Josip i Ivan Kozarac, Kočićevo pero, Kiklop za najbolje prozno delo u 2010. godini, Prix Ulysse za najbolji debitantski roman Mediterana) postao je nezaobilazan naslov hrvatske novije književnosti i preveden je na jedanaest svetskih jezika. Drugi roman Rupa (2016; nagrada Balkan Noir za 2017) proglašen je najboljim kriminalističkim romanom recentne domaće književne produkcije po izboru čitalaca, a njegovo se američko izdanje očekuje na jesen 2021.

Objavila je zbirke poezije Prvi korak u tamu (2005; nagrade Goran za mlade pjesnike na Goranovom proljeću; Kvirin Matice hrvatske), Prijelaz za divlje životinje (2012), In a sentimental mood (2017); zbirku priča 100% pamuk (2014; nagrada Edo Budiša za najbolju zbirku priča); ilustrovanu knjigu za decu Klara Čudastvara (2019). Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umetnica.

Sinovi, kćeri / Ivana Bodrožić

Tačno deset godina nakon već čuvenog romana Hotel Zagorje, u kom je ispričala potresnu priču o transgeneracijskoj ratnoj traumi i četiri godine posle kriminalističkog romana Rupa, čija radnja je smeštena u neimenovani grad na Dunavu tokom divlje tranzicije, hrvatska spisateljica Ivana Bodrožić napisala je novi roman pod naslovom Sinovi, kćeri, kojim je uspela da prevaziđe svoje prethodne knjige po stilu, formi i snazi pripovedanja, a da opet ostane svoja – zagledana u pitanje slobode u postkonfliktnim društvima, kakva su nastala na tlu nekadašnje Jugoslavije.

Novi roman Ivane Bodrožić donosi nam priču o zaključanosti, onoj društvenoj, porodičnoj i intimnoj, kroz tri perspektive: kćeri – koja usled saobraćajne nesreće ostaje nepokretna, sina – zarobljenog u telu koje ne oseća svojim i, naposletku, majke – koja izobličena nasilnim petrijarhatom postaje ključna figura za jedno moguće otključavanje likova u ovom romanu, ali i društva u kome je ovaj izuzetan tekst napisan.

Roman Sinovi, kćeri pisan je istovremeno kao ispovest, svedočanstvo, ali i narativ duboko angažovanog zamaha, koji iza sebe ima jedno vreme obeleženo protestima radikalne desnice protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, što se posebno odrazilo na život nevidljivih i fragilnih zajednica na tlu bivše Jugoslavije. Tragajući za odgovorima o poreklu takvih antislobodarskih pokreta, Ivana Bodrožić je zaronila u svet svoje ljubavi i porodične prošlosti, iznevši na svetlo dana uznemirujući prozni triptih o telu, ljubavi i slobodi, koji se čita u dahu.

Tragom vrhunskih dela poput Midlseksa Džefrija Judžinidisa ili romanâ Margaret Etvud koji se bave telom i njegovim društvenim ozledama, snaga Sinova, kćeri zapravo je snaga istinske književnosti da potisnuto u nama preoblikuje i učini ga pokretačem lične i društvene promene.

Објављено дана Оставите коментар

Saša Ilić

Rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio tri knjige priča (Predosećanje građanskog rata, 2000; Dušanovac. Pošta, 2015; Lov na ježeve, 2015) i tri romana (Berlinsko okno, 2005; Pad Kolumbije, 2010; Pas i kontrabas, 2019). Za roman Pas i kontrabas dobio je NINovu nagradu. Bio je jedan od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. Nakon raspada redakcije, u decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurter Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Piše za Peščanik.net i ELit (literaturhauseuropa.eu). Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, engleski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Pas i kontrabas / Saša Ilić

Protagonista romana Pas i kontrabas, kome je glomazni instrument odavno srastao s leđima, kao kakav ukleti grbavac vodi čitaoca na mesta razmeštena po mentalnim i geografskim mapama, punktume oko kojih je uspostavljen širok društveni konsenzus da ih ne treba tako ogoljene gledati ili da ih treba zaboraviti; od bojnog broda Jugoslovenske ratne mornarice, preko kovinske bolnice, smrtonosne dunavske obale, zatrovanih institucija, hipokrizije humanitarizma, sudbina ludo talentovanih pobunjenika, prvih i poslednjih ljubavi, devastirajuće napuštenosti, uz stalne flešbekove i košmare, do svetla; mora, muzike i opsene osunčane, izbeglicama krcate Đenove, grada prepoznatljivog po fantazmagoričnom groblju i još više po luci – tački u kojoj izbrisani i prognani vide slobodu i odakle se kreće u novi život, ili barem njegov nagoveštaj.

Glavni junak je džez kontrabasista koji je prestao da svira, zarobljen u post-vremenu, kada bi njegov život po svim predočenim parametrima trebalo da bude već završen, ali nije. Traje zaglavljen između katatoničnog očaja i vojno-farmaceutski determinisane „pomoći“, između zahteva plemenskog boga i zakona industrije zabave koja se predstavlja kao umetnost.

Važno pitanje koje ova knjiga postavlja je kako progovoriti o ratnoj traumi, tom teškom talogu, jedinom preostatku prethodnog života što isijava kao sestra razvaljenog černobiljskog jezgra, ostavljena potomstvu da je pokriva, zatrpava i gura pod tepih. Traganje za izlazom iz tog stanja neraskidivo je vezano za pronalaženje blue tona nove slobode, što je možda najupečatljiviji kvalitet ove proze.

Pas i kontrabas je roman o džezu, ljubavi i antipsihijatrijskoj pobuni protiv društva koje je odlučilo da zaboravi svoje ratove.

Објављено дана Оставите коментар

Miloš Živanović

Rođen 1976. Objavio knjige pesama Ignore The Nightmare In The Bathroom (Matica srpska, Novi Sad, 2006), Lirikapasa (Algoritam, Zagreb, 2009), Na raskršću tužnog đavola (KPZ Beton, Beograd, 2017); zbirku proznih tekstova Kubernetes – Priče o pilotu (Plima, Ulcinj, 2008); roman Razbijanje (Algoritam, Zagreb/Beograd, 2011). Urednik Betona 2006-2019. Živi u Beogradu.

Duhovi novembra / Miloš Živanović

Duhovi novembra Miloša Živanovića napisani su na tragu svojevrsnog epistolarnog ljubavnog romana, ali ono što ovu prozu žanrovski pomera jeste drugi pripovedački glas, koji čitaoce telegrafski izveštava o samoj situaciji pisanja pisama „glavne junakinje“ Senke. Moglo bi se reći da je, stoga, ovo gusto ljubavno pismo o ličnom gubitku, uvezanom s traumatičnim gubicima u nedavnoj povesti zemlje, ispričano u dva glasa – ženskom i muškom: onom koji pripoveda emotivno, duboko, potresno i iskupljujuće, i onom muškom, suvom, administrativnom i bezosećajnom. U jezičkom raskoraku između ta dva pripovedna glasa „ulovljeno“ je vreme gubitka, proživljeno i opisano. Radi se o mesecu novembru, u kome se dogodilo toliko toga što je oblikovalo Senku, njenu porodicu, odnos s bivšim ljubavnikom Aronom, kome upućuje svaku svoju zapisanu reč.

Pišući nestalom ljubavniku, Senka ispisuje dugu i teško izgovorivu rečenicu o gubitku deteta, o brojnim i dramatičnim događajima, o raspadu zemlje, ratu, porodici, ocu oficiru, pokušaju samoubistva, lekarima i bolestima, o tome kako nigde ne pripada i kako ništa više ne može da nazove svojim. S druge strane, pripovedački glas u trećem licu izveštava o svakodnevici žene koja, pišući pisma, uporno pokušava da savlada tešku senku novembra što prekriva svaku reč ovog romana.

Sam novembar vreme je ličnih trauma i povesnih ratnih razaranja, to je vreme šarlatana i klovnova, koji povremeno izlaze iz senki i stupaju na scenu presvučeni u krpe iz cirkuskog fundusa, ali naoružani i opasni, s nalogom da odvode ljude, kao što su činili nakon ulaska u razoreni Vukovar. Iza njih ostaje praznina, dramatično grotlo gubitka u kome junakinja Živanovićevog romana nastoji da se toj tami suprotstavi pisanjem, i to doslovno – pisanjem rukom, kao jedinim preostalim vidom otpora.

Roman Duhovi novembra neočekivano je pismo iz budućnosti, upućeno svima onima koji su pomislili da je vreme senki odavno prošlo. Takođe, svima nama koji još uvek primećujemo studenu senku prošlosti, neretko i mimo meseca novembra.

Објављено дана

Milenko Bodirogić

Rođen 1964. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, odsek jugoslovenska književnost. Za knjigu Prognana bića dobio je 2011. godine nagradu Politikinog Zabavnika („Najbolje delo namenjeno mladima“). Njegov roman Po šumama i gorama (2019) bio je u najužem izboru za NINovu nagradu. Živi u Novom Sadu.

Po šumama i gorama / Milenko Bodirogić

Roman Milenka Bodirogića „Po šumama i gorama“ preuzima svoj naslov iz prvog stiha poznate partizanske pesme, jer u tom romanu dva čoveka zaista hodaju po šumama i gorama, tragajući za onom zemljom koja se pominje u drugom stihu kao naša zemlja. Pa gde je onda ta naša zemlja?

Rajić, hodač i hodočasnik revolucije, ovo će pitanje pomeriti s onu stranu svake nostalgije i prepoznatljivih praksi sećanja. On je vodič u potrazi za tom zemljom i za imenima i sudbinama ranog partizanskog pokreta kroz koji je ona i nastajala. Na hodanjima po Fruškoj gori, Kalinu, Crepoljskom, Kalničkom gorju, Pohorju i Triglavu, Rajićev put ka Jugoslaviji fizički vodi naviše, ka šumama i gorskim vrhovima, dok istovremeno pripovedno ponire u jugoslovensku povest.

Svako saznanje tu se skupo plaća, naročito u društvima koja su zaratila protiv svega jugoslovenskog. Na takvoj sceni, Rajić izgleda kao nekakav hidalgo od Druge Jugoslavije, vitez tužnog lika, što se u pratnji svog hroničara otisnuo u svet koji je poludeo i izopačio sve vrednosti.

Dva čoveka hodaju planinama i šumama svoje negdašnje zemlje koja se raspala u krvi, koje više nema, ali koja je stvarnija od svega što je iz njenog raspada nastalo. U tim hodanjima oni napuštaju gradove i postaju jadne i lepe umiruće zveri, oslobođene svakog zla.